Ne volim politiku…vjerovali ili ne

Imam skoro 34 godine.
Još od vremena mog djetinjstva politika je dio mog života. Otac i majka su morali napustiti zemlju u potrazi za poslom i boljim životom, jer stari nije htio biti član partije u sredini u kojoj nije mogao dobiti posao jer su tadašnji lokalni moćnici inzistirali na članstvu..

Pojam višestranačkih izbora mi je bio poznat samo iz američkih filmova. U trenutku kad sam napunio 16 godina, počelo se pričati o uvođenju višestranačkog života u Hrvatskoj.
Wow! Napokon ću i kod nas vidjeti predizbornu kampanju, natjecanje kandidata, programa i tako dalje.
Intenzivno praćenje politike je postalo moj hobi i moja strast. Vrlo brzo su mi se razbile iluzije. Praćenje politike je prešlo na drugu razinu. Morao sam je pratiti jer je direktno uticala na kvalitetu mog života i morao sam znati što se događa da me ne bi iznenadila iza nekog ugla. A kad je to tako, onda prestaje sva radost koju neki hobi pruža.

Tijekom ovih 17 godina našeg višestranačkog sustava sreo sam nemali broj ljudi koji prate politiku iz istih razloga kao i ja.
Čovjek se mora zapitati kakvo smo mi to društvo kad smo prisiljeni pratiti politiku iz potrebe da nas nešto ne iznenadi.
Jesmo li danas, nakon 17 godina, spremni ne pratiti politiku? Možemo li se posvetiti svojim životima, obiteljima, poslovima, a da ne moramo osluškivati političke vjetrove?
Iskreno, sanjam dan kad će to biti moguće.

Naravno, moraju postojati određeni preduvjeti da bi to bilo moguće.
Morala bi se pojaviti politička snaga koja će to omogućiti.
Snaga koja će maknuti politiku iz područja u kojima politike ne treba i ne smije biti.
Snaga koja će struku predati struci.
Snaga od koje nećemo strahovati.
Snaga kojoj ćemo vjerovati.
Snaga kojom će građani upravljati.

Unazad pola godine počeli su se ocrtavati obrisi jedne takve političke snage. Ljudi koji žele rušiti zidove podjela u hrvatskom društvu, koji su neopterećeni prošlošću i davno završenim ratovima.

Možemo li u punoljetnost hrvatske demokracije ući kao zreli i odgovorni?
Mogu li ja napokon prestati pratiti politiku?

Istina

Zašto se ljudi užasavaju istine?
Kad kažeš istinu šokiraju se.
Možeš im lagati, srati koliko hoćeš i nema problema, ali kad ih sa istinom suočiš postaju zvijeri.

-Kakva mi je frizura?
-Ne valja ti.
-Kako mi možeš tako nešto reći?
-Pa istinu ti govorim. Pitaš za moje mišljenje i dobiješ ga.
-Ma koga je briga za tvoje mišljenje!

Sličan dijalog su svi doživjeli.
Svi se kunu u istinu, ali kad se nađu licem u lice s istinom nisu više tako istinoljubivi.

Mađarska zadnjih dana.
Premijer prizna da je lagao u kampanji i cijela Mađarska iziđe na ulice.
Kao da nisu i prije znali da je lagao. U kojoj kampanji se nije lagalo i koji političar nije lagao?
Imam osjećaj da Mađari nisu izišli na ulice jer je premijer lagao, nego jer im je rekao istinu da je lagao.
Da je lagao da im nije lagao u kampanji, Mađari bi znali da je lagao, ali se ne bi bunili.

A Hrvati?
Mi se ne bunimo nikad.