Put sa sjenom

Promatrao je svoju sjenu ispred sebe i neumorno koračao. Na potiljku je osjećao svu vrelinu ljetnog sunca. Put kojim je kročio je bio stari požarni put koji je nekad netko probio kroz gustu makiju. Pod stopalima je osjećao suhu, vruću zemlju i oštro kamenje koje je pokušavao zaobići, ali mu nije uspijevalo svaki put. Tabani su mu zabridjeli svaki put kad bi naletio na kamen. Dodir s oštrim kamenom ga je podsjećao da je još uvijek živ. Kapi znoja su se cijedile iz njegovog tijela i, zbog velike vrućine, praktično odmah sušile na koži i pretvarale u bijeli trag soli.

Promatrao je svoju sjenu ispred sebe i neumorno koračao. Sjena je izgledala kao pripadnik onog visokog plemena koje živi negdje u centralnoj Africi i o čijem životu je jednom davno gledao dokumentarac na televiziji(bilo je to još u vrijeme dok je gledao televiziju). Crvena zemlja na kojoj se sjena ocrtavala je isijavala vrućinu, pa je sjena izgledala kao da leluja, treperi, pleše. Iako u potpunoj tišini, jasno je razabirao ritam bubnja koji je sjena pratila u svom plesu.

Promatrao je svoju sjenu ispred sebe i neumorno koračao. Slijedio je svoj put. Put koji se nastavljao kroz šumu. Tišina. Samo disanje i otkucaji srca. Tišina. Samo disanje i otkucaji srca. Odjednom lagani zvuk koji ga je na nešto podsjećao, ali nije znao na što. Pogledao je gore, prema nebu i vidio pticu koja je netom poletjela s jedne od visokih grana. I sjetio se na što ga podsjeća zvuk koji čuje. Bilo je to strujanje zraka po perju ptice. Iznenađen kako uopće može čuti pomicanje ptičjih krila kroz zrak, samo je pomislio: Konačno!

Umjesto pozdrava

My way

And now, the end is near, and so I face, the final curtain.
My friend, I’ll say it clear,
I’ll state my case, of which I’m certain.
I’ve lived, a life that’s full, I’ve traveled each and every highway.
And more, much more than this,
I did it my way.

Regrets, I’ve had a few, but then again, too few to mention.
I did, what I had to do, and saw it through, without exemption.
I planned, each charted course, each careful step, along the byway,
and more, much more than this,
I did it my way.

Yes, there were times, I’m sure you knew,
When I bit off, more than I could chew.
But through it all, when there was doubt,
I ate it up, and spit it out.
I faced it all, and I stood tall,
and did it my way.

I’ve loved, I’ve laughed and cried,
I’ve had my fill; my share of losing.
And now, as tears subside, I find it all so amusing.
To think, I did all that, and may I say not in a shy way,
“Oh no, oh no not me,
I did it my way”.

For what is a man, what has he got?
If not himself, then he has naught.
To say the things, he truly feels,
And not the words, of one who kneels.
The record shows, I took the blows
And did it my way!

I did it my way.

0.-2006.-Hrvatski Božić

Jesi li se promijenio rode ljudski?
Jesi li shvatio kako si malen i ništavan?
Jesu li uzalud prošle 2000 godina?
Jesi li danas spreman na čovjeka ljubavi?
Pogledaj oko sebe i vidjet ćeš da nisi ništa bolji od farizeja od prije 2000 godina.
Jesi li danas pružio ruku ikome?
Jesi li se, ispred blagdanskog stola, zapitao o ičemu osim o hrani koju vidiš pred sobom?

Želim biti dobar, ali uistinu ne mogu.
Neću i ne mogu vam pružiti i drugi obraz, prokletnici.
Čovjek sam, a ne Bog, i ne mogu vam oprostiti.

Proklet vam bio blagdanski objed koji ste zaradili na krvi moga brata.
Prokleto vam bilo vino zarađeno na žuljevima moga oca.
Proklet vam bio kruh zarađen na grbači moje majke.
Prokleta vam bila budućnost koju ste oduzeli mome sinu.