Promatrao je svoju sjenu ispred sebe i neumorno koračao. Na potiljku je osjećao svu vrelinu ljetnog sunca. Put kojim je kročio je bio stari požarni put koji je nekad netko probio kroz gustu makiju. Pod stopalima je osjećao suhu, vruću zemlju i oštro kamenje koje je pokušavao zaobići, ali mu nije uspijevalo svaki put. Tabani su mu zabridjeli svaki put kad bi naletio na kamen. Dodir s oštrim kamenom ga je podsjećao da je još uvijek živ. Kapi znoja su se cijedile iz njegovog tijela i, zbog velike vrućine, praktično odmah sušile na koži i pretvarale u bijeli trag soli.
Promatrao je svoju sjenu ispred sebe i neumorno koračao. Sjena je izgledala kao pripadnik onog visokog plemena koje živi negdje u centralnoj Africi i o čijem životu je jednom davno gledao dokumentarac na televiziji(bilo je to još u vrijeme dok je gledao televiziju). Crvena zemlja na kojoj se sjena ocrtavala je isijavala vrućinu, pa je sjena izgledala kao da leluja, treperi, pleše. Iako u potpunoj tišini, jasno je razabirao ritam bubnja koji je sjena pratila u svom plesu.
Promatrao je svoju sjenu ispred sebe i neumorno koračao. Slijedio je svoj put. Put koji se nastavljao kroz šumu. Tišina. Samo disanje i otkucaji srca. Tišina. Samo disanje i otkucaji srca. Odjednom lagani zvuk koji ga je na nešto podsjećao, ali nije znao na što. Pogledao je gore, prema nebu i vidio pticu koja je netom poletjela s jedne od visokih grana. I sjetio se na što ga podsjeća zvuk koji čuje. Bilo je to strujanje zraka po perju ptice. Iznenađen kako uopće može čuti pomicanje ptičjih krila kroz zrak, samo je pomislio: Konačno!
silverci 