U čvrstim kandžama organiziranog kriminala Hrvatska je osuđena na propast. Organizirani kriminal koji se isprepleo kroz gospodarstvo, politiku, tajne službe, policiju, pravosuđe, obrazovanje, zdravstvo…nas guši, melje, ždere iz dana u dan.
Crkva, koja se predstavlja kao moralni autoritet u društvu, ne reagira. Nekoć davno su spomenuli „grijeh struktura“ i misle da je to sve što mogu napraviti i da je to sasvim dovoljno.
Ostali smo prepušteni sami sebi jer u sve ove gore nabrojane se ne možemo pouzdati i nadati da će nas osloboditi. A oni to ne mogu jer su ili nesposobni ili su oni ti od kojih se treba osloboditi jer organizirani kriminal bez podrške tih struktura ne može opstati.
I znamo mi to svi. I tepamo si kako smo pametni kad smo to tako dobro shvatili.
Prije par dana je jedan 15-ogodišnjak trebao apelirati na građane da se trgnu i iziđu na ulicu. Dijete shvaća ono što svi shvaćamo, ali to dijete je pokušalo nešto konkretno i učiniti.
I kako mi tom djetetu odgovorimo? Mali ti si budala!
U cijeloj državi tisuću ljudi iziđe na ulicu. Ma da je izišlo i 10 puta veći broj građana ista poruka bi tom djetetu bila.
Jer nismo izišli svi, jer nismo digli glas, jer smo ostavili to dijete samo na ulici.
Pišu se tekstovi da nam treba Eliot Ness. Eliot Ness je simbol borbe protiv organiziranog kriminala. Netko tko je spreman sve žrtvovati da bi stao na kraj bandi. Sve, uključujući i život, svoj i svoje obitelji.
Imamo li pravo zahtijevati postojanje takve osobe?
Mnogi će zasigurno reći da imamo jer kao građani ove zemlje imamo pravo tražiti da nas država štiti.
Ja nisam siguran da imamo to pravo.
Tko nam daje za pravo tražiti od nekoga da da svoj život ako mi nismo spremni dati pola sata vremena da iziđemo na ulicu?
Tko nam daje za pravo tražiti ugrožavanje nečijeg djeteta ako nismo u stanju poslušati svoje dijete kad nam kaže da je vrijeme da iziđemo na ulicu?
Tko nam daje za pravo tražiti išta kad nismo u stanju tražiti?
silverci 