Velika se prašina digla zadnjih dana oko slučaja Marinović ili slučaja Magaš, ovisno o perspektivi.
Htio sam nekako izbjeći da i ja pišem o tome. Ali kao i sve u životu što pokušamo izbjeći, baš to nađe načina da dođe do nas.
Naletio sam sinoć na mindhunterov blog.
Piše čovjek o dva ubojstva koja su se dogodila prije nepunih mjesec dana. U oba slučaja ubojica je bio žrtvin suprug.
Obje žrtve su bile zlostavljane duže vremena od svojih životnih partnera. Jedna od njih se zvala Danijela Petrić(24).
Sinoć sam čuo i vijest da je Ljubomir Čučić dobio 14 mjeseci za sustavno premlaćivanje supruge.
Veza između svih tih slučajeva je obiteljsko nasilje.
Ono čega u toj vezi nema je dosljednost. Dok u dva medijski eksponirana slučaja(Čučić i Magaš) Grupa za ženska ljudska prava B.a.B.e. ne silazi s TV-ekrana, u druga dva slučaja nema ih ni blizu.
One sve znaju o Ani Magaš, one sve znaju o Magali Boers, a kladio bih se da ne znaju tko je bila Danijela Petrić.
B.a.B.e. koje su osnovane da bi se borile za ženska prava, zakazale su i opet zakazuju.
Umjesto da pripreme nacrt zakona koji bi zaštitio žrtve obiteljskog nasilja, one se slikaju za novine.
Umjesto da se pojave na pragu svake žrtve i ponude joj zaštitu, one daju interview za ženski časopis.
Umjesto da su svaki dan ispred zgrade Vlade i zgrade Sabora, one nam se ukažu kad se pojavi slučaj koji garantira reflektore i televizijske kamere.
I onda kad se ukažu pred kamerama, lamentiraju o tome koliko je naše društvo patrijarhalno, koliko su zlostavljači zaštićeni itd.
A ništa konkretno učinile nisu.
Gdje su bile kad su žrtve bile zlostavljane i tražile pomoć na sve strane? Pa da, to se događa bez kamera pa nisu ni mogle biti tu.
Ne znam kako drugi na to gledaju, ali meni se takvo djelovanje i aktivizam, iako protiv feminizma ništa nemam, gade. Ali ono, baš gade.
silverci 