Peticija TIH

Prenosim tekst peticije TIH(Transparency International Hrvatska):

Mi, građani Republike Hrvatske, zato što:

Imamo pravo znati na temelju čega tijela javne vlasti donose odluke;
Imamo pravo znati kako se troši novac od poreza;
Imamo pravo znati tko donira političke stranke;

Ovom peticijom tražimo od svih političkih stranaka da se u idućem sazivu Hrvatskog sabora založe za izmjene Zakona o pravu na pristup informacijama koje će omogućiti:

Uvođenje testa javnog interesa, kako bi se moglo u slučajevima ograničenja prava na pristup informacijama zbog navodne tajne, utvrditi je li javni interes jači od tog ograničenja; Obvezivanja tijela javne vlasti da informacije koje daju građanima budu opširne, pravodobne, točne i potpune; Obvezivanje tijela javne vlasti da zatraže dopunu nepotpunih zahtjeva od građana zainteresiranih za informacije, a ne jednostavno odbacivanje zahtjeva Sprječavanje manipulacije informacijama tako da netko može dobiti ekskluzivne informacije, dok drugi niti ne znaju da te informacije postoje;

Izmjene Zakona o financiranju stranaka, neovisnih lista i kandidata koje će omogućiti:

Precizno reguliranje financiranja predizbornih kampanja u i ograničavanje ukupnog iznosa koji se može utrošiti u predizbornoj kampanji; Objavljivanje izvješća o visini i izvorima sredstava prikupljenima za troškove promidžbe: prijevremenih tjedan dana prije izbora i konačne 15 dana nakon izbora.

Ukoliko želite, a trebali bi, peticiju možete potpisati na stranicama TIH.

I znaju i ima ih

17.3.2007. objavio sam post Ima ih koji znaju.
U njemu sam htio reći kako SDP prednjači pred ostalim političkim snagama u Hrvatskoj u tom trenutku. Događaji iz zadnjih desetak dana potvrđuju moju tezu.
Tada, u proljeće ove godine, SDP je nametnuo ritam ovogodišnje kampanje. Izišli su sa ciljevima svoje gospodarske strategije. Ostale stranke su, kao uostalom i cijela javnost, tada bile šokirane izlaskom SDP-a sa svojim strategijama. Kao posljedica toga šoka uslijedila je poplava strategija i ostalih stranaka. Svaka stranka koja drži iti malo do sebe je izišla s nekakvim programom. Izuzev HDZ-a. Oni tvrde da svoj program već provode. Građani Hrvatske jako dobro znaju kakav je taj HDZ-ov program.
Cijelo ljeto svi su se upinjali dokazati da je baš njihov program najbolji, da baš oni znaju što i kako učiniti. Svima je najvažniji program.
Početkom rujna SDP je pripremio novi šok za javnost i za ostatak političke scene. SDP je, naime, predstavio svoj tim i izišao sa sloganom „Ljudi su snaga“. Predsjednik SDP-a Zoran Milanović je tom prilikom poručio kako danas svatko može imati program i da ga se u krajnjoj liniji može i s interneta prepisati. Ono što je važno su ljudi koji su programe kreirali. I koji će ih realizirati.
Ostale stranke su ostale osupnute. Mjesecima pričaju o programima, a sad SDP ima i ljude i programe. I prvi ih je predstavio.
Neki se još nisu oporavili niti od tog šoka, a SDP je već povukao slijedeći potez. SDP je donio odluku da ne ide na izbore u XI. Izbornoj jedinici. Stav koji će ih možda koštati jednog mandata iz dijaspore, ali stav koji daje vjerodostojnost stranci. Ne slažu se s glasanjem dijaspore i u skladu s tim se ponašaju.
Još isti dan predsjednik SDP-a poziva Sanadera da javno kaže datum izbora. Još jedan šok. Toliki da je Sanaderu trebalo dva dana da se očituje. Preko Šeksa. U međuvremenu je čak i Vesna Škare Ožbolt pozvala Sanadera da hrabro iziđe s datumom izbora.
Šest mjeseci nakon mog posta SDP i dalje u svim segmentima prednjači pred ostalima i jedva čekam vidjeti koji je slijedeći potez koji će povući. Postavili su visoke standarde i za trenutnu vlast i za ostatak današnje oporbe.
Ako su mjesecima uspjeli zadržati status avangarde, nema razloga ne vjerovati da će i nastaviti s tim.

Glas narodni:

Druže Ivo, doviđenja, zbogom,
neće nitko plakati za tobom!

Ne volim politiku…vjerovali ili ne

Imam skoro 34 godine.
Još od vremena mog djetinjstva politika je dio mog života. Otac i majka su morali napustiti zemlju u potrazi za poslom i boljim životom, jer stari nije htio biti član partije u sredini u kojoj nije mogao dobiti posao jer su tadašnji lokalni moćnici inzistirali na članstvu..

Pojam višestranačkih izbora mi je bio poznat samo iz američkih filmova. U trenutku kad sam napunio 16 godina, počelo se pričati o uvođenju višestranačkog života u Hrvatskoj.
Wow! Napokon ću i kod nas vidjeti predizbornu kampanju, natjecanje kandidata, programa i tako dalje.
Intenzivno praćenje politike je postalo moj hobi i moja strast. Vrlo brzo su mi se razbile iluzije. Praćenje politike je prešlo na drugu razinu. Morao sam je pratiti jer je direktno uticala na kvalitetu mog života i morao sam znati što se događa da me ne bi iznenadila iza nekog ugla. A kad je to tako, onda prestaje sva radost koju neki hobi pruža.

Tijekom ovih 17 godina našeg višestranačkog sustava sreo sam nemali broj ljudi koji prate politiku iz istih razloga kao i ja.
Čovjek se mora zapitati kakvo smo mi to društvo kad smo prisiljeni pratiti politiku iz potrebe da nas nešto ne iznenadi.
Jesmo li danas, nakon 17 godina, spremni ne pratiti politiku? Možemo li se posvetiti svojim životima, obiteljima, poslovima, a da ne moramo osluškivati političke vjetrove?
Iskreno, sanjam dan kad će to biti moguće.

Naravno, moraju postojati određeni preduvjeti da bi to bilo moguće.
Morala bi se pojaviti politička snaga koja će to omogućiti.
Snaga koja će maknuti politiku iz područja u kojima politike ne treba i ne smije biti.
Snaga koja će struku predati struci.
Snaga od koje nećemo strahovati.
Snaga kojoj ćemo vjerovati.
Snaga kojom će građani upravljati.

Unazad pola godine počeli su se ocrtavati obrisi jedne takve političke snage. Ljudi koji žele rušiti zidove podjela u hrvatskom društvu, koji su neopterećeni prošlošću i davno završenim ratovima.

Možemo li u punoljetnost hrvatske demokracije ući kao zreli i odgovorni?
Mogu li ja napokon prestati pratiti politiku?